PRAVA MALOLJETNIKA U KRIVIČNOM POSTUPKU

E-mail Print PDF

 

Branko PERIĆ, sudija Suda BiH
 
I – UVODNE NAPOMENE
 
Procesno postupanjhe prema maloljetnicima u BiH je regulisano na četiri zakonodavna nivoa: na nivou BiH (ZKP BiH), entiteta i Brčko Distrikta. Ta činjenica sama po sebi  otvara problem standarda istih prava kao problema o kome treba razgovarati. Iz četiri zakonodavna okvira proizilaze i daleko ozbiljniji problemi praktične prirode koji se, prije svega, tiču implementacije zakona, odnosno organizacije izvršenja mjera i sankcija koje sudovi izriču maloljetnicima.
 
Problemi koji se tiču standarda prava možda i nisu ozbiljan problem jer se uspješno riješavaju usaglašavanjem zakonodavnih okvira. Čini se da je u tom pravcu bio djelotvoran rad radne grupe za izradu nacrta Zakona o maloljetnim učiniocima krivičnih djela koji se pojavio 2005. godine. Nakon nekoliko godina rada na izmjenama maloljetničkog zakonodavstva, RS je 1. januara ove godine donijela Zakon o zaštiti i postupanju sa djelom i maloljetnim licima u krivičnom postupku  u koji su ugrađeni gotovo svi standardi o kojima se prethodno razgovaralo u radnoj grupi. Ovo je za sada najbolji zakonski tekst i čini se da je usvojio najbolje i najviše standarde koji se tiču prava maloljetnika.
 
U ovoj prezentaciji se daje pregled ovih prava upravo iz Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima koji se primjenjuje u RS. Naime, očekuje se da ovi standardi budu preuzeti u ostalim zakonodavstvima.
 
II – MEĐUNARODNI STANDARDI
 
Kada govore o postupku za djecu koja su optužena ili proglašena krivim za kršenje zakona, međunarodni standardi izrazom ''pravosudni sistem za maloljetnike'' podrazumjeva poseban sistem za maloljetnike.
 
Pravosudni sistem za maloljetnike mora da se zasniva i na osnovnim principima međunarodnog prava: najbolji interes djeteta, pravo na život, opstanak i razvoj, nediskriminacija i poštivanje mišljenja djeteta. Potencirajući dobrobit maloljetnika i obezbjeđujući da svaka reakcija prema maloljetnim prestupnicima uvijek bude u srazmjeri (princip srazmjernosti) sa okolnostima koje se tiču i prestupnika i prestupa[1], ne uzima se u obzir samo težina prestupa nego se cjene i ličnost i lične karakteristike maloljetnika. Maloljetničko pravosuđeu užem smislu podrazumjeva tretman djece (dječaka i djevojčica ispod 18 godina) koji su došli u sukob sa zakonom, a u širem smislu odnosi se na trerman djece od trenutka kada dođu u sukob sa zakonom, zatim utvrđivanje osnovnih uzroka zbog kojih djeca dolaze u sukob sa zakonom, prevenciju takvog ponašanja[2] i reintegraciju djece.
 
Svako dijete optuženo za krivično djelo ima pravo da se prema njemu postupa na način koji podstiče osječaj dostojanstva i lične vrijednosti djeteta, uzimajući u obzir starost djeteta, želju za reintegracijom i preuzimanjem konstruktivne uloge u društvu. Sudski sistem treba da potpomaže prava, sigurnost, unapređenje njihovog psihičkog i fizičkog zdravlja i želju za rehabilitaciju.
 
Politika postupanja prema maloljetnicima treba da uzima u obzir činjenicu da ''je ponašanje ili ophođenje mladih, koje ne odgovara cjelokupnim društvenim normama i vrijednostima često dio procesa sazrijevanja i rasta i da kod većine pojedinaca spontano nestaje prelaskom u doba zrelosti''.
 
Djeca imaju pravo da izražavaju svoje vlastite stavove po svim pitanjima koji se na njih odnose i da u sudskim postupcima kažu šta misle, bilo direktno ili preko zastupnika. Svakom djetetu se mora pridavati odgovarajući značaj u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta.
 
Pored Konvencije UN o pravima djeteta, koja članovima 37, 39 i 40 reguliše prava maloljetnika u sukobu sa zakonom, međunarodni okvir za maloljetničko pravosuđe čine: Standardna minimalna pravila Ujedinjenih nacija za administraciju pravosudnog sistema za maloljetne prestupnike - Pekinška pravila (1985), Smjernice Ujedinjenih nacija za prevenciju maloljetničke delikvencije - Rijadske smjernice (1990), Pravila Ujedinjenih nacija o zaštiti maloljetnika lišenih slobode - JDL (1990), Smjernice za djelovanje prema djeci u sistemu krivičnog pravosuđa - Bečke smjernice (1997), Standardna minimalna pravila Ujedinjenih nacija za alternativne kaznene mjere-Tokijska pravila (1990), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR).
 

III - PRAVA GARANTOVANA ČLANOM 37. KONVENCIJE UN O PRAVIMA DJETETA

 
Niko, pa ni djete, ne može biti nezakonito ili proizvoljno lišeno slobode. Ako je, pak, dijete lišeno slobode, odredba člana 37. Konvencije daje pregled pripadajućih prava djeteta koje je lišeno slobode. Sigurno je da djeci zbog stepena njihove duševne razvijenosti, njihove osjetljivosti, posebnih potreba, nije mjesto u zatvoru. Međutim, međunarodno pravo ne daje apsolutnu zabranu zatvorskog kažnjavanja djece, ali sve ukazuje da međunarodno pravo ide u pravcu davanja prednosti alternativnim postupanjima i smještaju djece van institucija zatvorenog tipa.
 
Prema članu 37. Konvencije, država treba da garantuje da ni jedno dijete ne bude izloženo mučenju ili drugom okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju, niti nezakonitom lišavanju slobode, kao i da smrtna kazna ili doživotni zatvor bez mogućnosti oslobađanja ne budu dosuđeni za djela koja izvrše osobe mlađe od 18 godina. Hapšenje, zadržavanje u pritvoru i zatvaranje djeteta primjenjuje se kao posljednja moguća mjera i to na najkraći mogući vremenski period, uz garanciju da tom prilikom dijete bude odvojeno od odraslih, a ima pravo na pravnu i drugu pomoć, kao i pravo da održava kontakt sa svojom porodicom.
 
a) Zabrana mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
 
Standardna minimalna pravila UN u tački 17.3 zabranjuju tjelesno kažnjavanje maloljetnika, a to je zabranjeno i drugim međunarodno pravnim standardima (na pr: Deklaracija o zaštiti svih osoba od torture i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih postupanja i kažnjavanja).
 
Član 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama[3] predviđa da će strane ugovornice garantovati prava i slobode određene u Konvenciji "svakom u svojoj nadležnosti", i s obzirom da izraz "svako" naglašava univerzalnost ljudskih prava, štiteći tako prava ne samo svojih građana, nego i stranaca, lica bez državljanstva, lica bez poslovne sposobnosti, pa tako i djece. Radi boljeg razumjevanja pojmova, "mučenje", "nečovječno postupanje ili kažnjavanje" i pojma "ponižavajuće postupanje", treba imati u vidu praksu i tumačenja koja su u svojim presudama dali Evropska komisija i Sud za ljudska prava u primjeni člana 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.
 
Član 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima štiti čovjekov lični integritet i ljudsko dostojanstvo, definišući da niko neće biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
 
Evropski sud za ljudska prava u primjeni člana 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama kroz svoje presude pravi razliku između tri osnovna pojma u smislu stepena surovosti u postupanju ili kažnjavanju. U predmetu Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva 1978. godine, Sud je dao standard i definiciju pa kaže da je:
 
Mučenje: namjerno nečovječno postupanje koje prouzrokuje vrlo ozbiljne i surove patnje.
 
Nečovječno postupanje ili kažnjavanje: izazivanje jakih fizičkih i duševnih patnji.
 
Ponižavajuće postupanje: zlostavljanje usmjereno da kod žrtve izazove osjećaj straha, patnje i podređenosti koji mogu poniziti i unizi žrtve i slomiti njihov fizički i moralni otpor.
 
b) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
 
Član 5 (1) Evropske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama garantuje svakom pravo na slobodu i sigurnost ličnost. Niko neće biti lišen slobode izuzev u šest određenih slučaja i u skladu sa zakonom predviđenim postupkom. Slučajevi navedeni u ovom članu kao izuzetak od pravila "da svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti", ukazuju da države ugovornice nemaju pravo stvaranja nekih novih oblika pritvaranja i zatvaranja. Lišavanje slobode "u skladu sa postupkom predviđenim zakonom" takođe ograničava državu budući da izraz "zakon" ne znači samo unutrašnji propis, nego ima šire i objektivnije značenje, tako da svako pritvaranje koje bi duže trajalo nego što je to predviđeno domaćim zakonom, predstavlja kršenje ovog člana Evropske Konvencije. Član 5., kao cijelina, odnosi se na zaštitu fizičke slobode od proizvoljnog hapšenja ili pritvaranja. Pojedinac se ne može odreći ovog svog prava, pa čak ako se sam preda vlastima i pristane da bude lišen slobode, jer i tada lišenje slobode može biti nezakonito i suprotno članu 5.
 
Član 5(1)(d) Europske Konvencije o ljudskim pravima i slobodama omogućava "pritvor maloljetnika sudskim nalogom u svrhu obrazovnog nadzora" ili "zakonit pritvor u svrhu privođenje maloljetnika pred nadležni zakonski organ". Prema Konvenciji, termin "maloljetnik" ima autonomno značenje i odnosi se na sve osobe mlađe od 18 godina.
 
Prva osnova pritvora primjenjuje se u slučajevima kada sud ili upravno tijelo nalogom odluči da maloljetnika stavi pod nadzor, kombiniran sa ograničenjem slobode, kao što je prisilni boravak u popravnom domu ili na klinici.
 
U predmetu Boumar protiv Belgije od29. 2. 1998. godineSud je smatrao da pritvor maloljetnika u popravnoj instituciji ili u zatvoru prije brzog prebacivanja u popravni dom jeste dopušten po članu 5(1)(d). Međutim, Sud je zaključio da je došlo do kršenja ove odredbe, pošto je maloljetnik - teško poremećen i delinkventan dječak - bio zatvoren devet puta u istražnom zatvoru, u ukupnom trajanju od 119 dana, za manje od jedne godine. Sud je smatrao da su vlasti bile pod obavezom da omoguće odgovarajuće uslovee da bi se ostvarili odgojni ciljevi; pritvor maloljetnika «u uvjetima potpune izolacije i bez pomoći osoblja koje je kvalificirano za odgojni rad ne mogu se smatrati ostvarenjem bilo kakvog odgojnog cilja.»
 
U predmetu Nielsen protiv Danske od 28. 11. 1998. god. Sud je smatrao da je pritvaranje djeteta u psihijatrijsku bolnicu protiv njegove volje, ali na osnovu zahtjeva majke, nije predstavljalo lišenje slobode, već "majčino odgovorno korištenje njenih starateljskih prava u interesu djeteta".
 
U predmetu Suzie Koniarska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 12. 10. 2000.godine gdje je sud dao nalog da se maloljetnik smjesti na sigurno mjesto, Sud je zaključio da je podnositeljica bila lišena slobode, pošto Sud nad njom nije imao starateljsko pravo. Međutim, Sud je rekao da je pritvor bio naložen "u svrhu odgojnog nadzora" i da je shodno tome bio u skladu sa člankom 5(1)(d), pošto je podnositeljica - maloljetnica sa teškim psihopatskim poremećajem - poslana u specijaliziranu rezidencijalnu ustanovu za teško poremećene mlade ljude, sa vrlo ozbiljnim odgojno-obrazovnim programom.
 
Druga osnova odnosi se na pritvor maloljetnika u svrhu izvođenja pred sud "da bi se osiguralo njihovo uklanjanje iz štetnog okruženja". Ovakva situacija neće pokriti pritvaranje maloljetnika koji je osumnjičen ili optužen za kazneno djelo. Međutim, hoće pokriti pritvor maloljetnika optuženika za kazneno djelo za vrijeme psihijatrijskog promatranja i pripreme izvještaja po kojem će se preporučiti odluka u pogledu tog maloljetnika, ili pritvor u toku trajanja sudskog postupka za smještaj maloljetnika na staranje. (Predmet X protiv Švicarske (1979.), odnosno Bouamar protiv Belgije)
 
Prema Pravilima UN,  za zaštitu maloljetnika lišenih slobode predstavlja oblik zatvaranja ili pritvaranja ili smještaja osobe u javnu ili privatnu zatvorenu instituciju iz koje nije dozvoljeno osobi mlađoj od 18 godina da izađe bez naredbe suda, administrativnog ili drugog ovlaštenog javnog tijela, pri čemu se ova Pravila ne odnose samo na maloljetnike lišene slobode nakon provedenog krivičnog postupka, nego i na one koji imaju manje od 18 godina, a lišeni su slobode u zdravstvenim ili socijalnim ustanovama[4]. Ova Pravila daju smjernice postupanja sa djecom koja su lišena slobode.
 
Od svih faza pravosudnog postupka prema maloljetnim licima, lišenje slobode, hapšenje i boravak u policijskom zatvoru nakon toga, predstavlja najosjetljiviju fazu. Prema Pekinškim pravilima (pravilo 10), roditelji, odnosno staratelji, moraju odmah biti obavješteni o hapšenju maloljetnika, a ako to nije moguće, onda je to potrebno učiniti u najkraće moguće vrijeme.
 
U odnosu na maloljetnike to znači: lišenje slobode se mora vršiti na zakonit način, da o lišenju slobode treba odmah obavjestiti roditelje ili staratelje, o svakom lišenju slobode treba odmah obavjestiti socijalnog radnika koji će pratiti i pružati pomoć djeci uhapšenoj zbog bilo kojeg prestupa, od djeteta ne treba uzimati nikakve iskaze bez prisustva roditelja, staratelja ili socijalnog radnika, u policijskoj stanici treba da postoje odvojene prostorije za maloljetnike u kojima treba da cijelo vrijeme budu odvojeni od odraslih osoba, u okviru policijske stanice treba da postoji odjel za maloljetnike koji će voditi evidenciju i raditi na tim predmetima, te da maloljetnici treba da u roku od 48 sati od lišenja slobode budu izvedeni pred sud radi ispitivanja i to u prisustvu staratelja, socijalnog radnika i tužitelja.
 
Sud mora, bez odlaganja razmotriti mogućnost puštanja na slobodu, a kontakt između službi koje provode zakon i maloljetnog prestupnika treba da bude uz poštivanje pravnog statusa maloljetnika, brigu za njegovu dobrobit i izbjegavanje štetnih posljedica, uz potpuno uvažavanje okolnosti pojedinog slučaja. Prije pritvaranja maloljetnika sud treba da provjeri da li se izvršilo zakonito ispitivanje.
 
Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavjestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz, da ima pravo na branitelja kojeg može sama izabrati, da ima pravo da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi, budu obavješteni o njenom lišenju slobode. Osobi koja je lišena slobode postavit će se branitelj na njen zahtjev, ako zbog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane. Zabranjeno je od osumnjičenog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. Ova obaveza odnosi se i na maloljetnu osobu koja je lišena slobode.[5]
 
Odredbe zakona, koje se odnose na punoljetne osobe lišene slobode, ne primjenjuju se u potpunosti na maloljetna lica u istom statusu. Jer, sudija za maloljetnike vodi pripremni postupak koji je analogan istražnom postupku koji vodi tužitelj protiv punoljetnih osoba. Dakle, sudija za maloljetnike, a ne tužitelj, nakon što prethodno postavi branitelja, saslušava maloljetnika na okolnosti krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da je učinitelj, te u postupku, a po prijedlogu tužitelja obavlja i druge zakonom predviđene radnje (saslušava svjedoke, provodi vještaćenja, izdaje naredbe za pretresanje stana ili oduzimanja predmeta, određuje pritvor itd.). Ostale opšte odredbe zakona o krivičnom postupku (i krivičnih zakona) spram posebnih odredaba za maloljetnike, mogu se primjeniti ukoliko nisu u suprotnosti sa posebnim odredbama za maloljetnike .
 
Ako postoji ma koji zakonom predviđen razlog za lišavanje slobode maloljetnog lica, policijski organ je dužan bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, tu osobu dovesti tužitelju i obavjestiti ga o razlozima i vremenu lišenja slobode. Tužitelj će bez ispitivanja maloljetnika, a na osnovu uzetih izjava i prikupljenih dokaza od strane policije, u roku od 24 sata sudiji za maloljetnike podnijeti zahtjev za pokretanje pripremnog postupka sa prijedlogom za određivanje mjere pritvora o čemu će sudija, nakon što bez odlaganja ispita maloljetnika, odmah odlučiti tako što će odrediti mjeru pritvora ili će maloljetnika pustiti na slobodu. Ukoliko se sudija za maloljetnike ne složi sa prijedlogom tužitelja da se odredi pritvor, odluku o pritvoru će donijeti vijeće za maloljetnike.[6] Prije pritvaranja maloljetnika sud treba da provjeri da li je ispitivanje maloljetnika i pribavljanje dokaza izvršeno na zakonit način.
 
Zakoni o krivičnom postupku propisuju da sudija za maloljetnike prema maloljetnoj osobi može izuzetno i u skladu sa zakonom odrediti mjeru pritvora u trajanju od jedan mjesec uz kontrolu neophodnosti daljeg trajanja pritvora svakih 10 dana. Vijeće za maloljetnike istog suda u slučaju postojanja zakonskih razloga, pritvor može produžiti za još dva mjeseca. Nakon završenog pripremnog postupka, odnosno, nakon što tužitelj stavi prijedlog za izricanje sankcije, pritvor prema maloljetniku može trajati još šest mjeseci.
 
Izuzetno određivanje pritvora u očekivanju suđenja, mora se tumačiti u smislu Pekinških pravila (pravilo 13.) kao pritvor "u krajnjoj nuždi" i "u najkraćem trajanju" i koji, kada je god to moguće, treba zamjeniti alternativnim mjerama (pojačani nadzor, intenzivna briga ili smještaj u porodicu ili u obrazovnu instituciju ili dom). Maloljetnik pritvor izdržava odvojeno od punoljetnih lica, a sudija prema pritvorenim maloljetnicima ima ista ovlaštenja kao sudija za prethodni postupak i prethodno saslušanje. Konvencija, međutim, izuzetno dozvoljava mogućnost da dijete lišeno slobode ne bude odvojeno od odraslih ako je to u njegovom najboljem interesu.
 
Pekinška pravila takođe propisuju da se maloljetnicima dok se nalaze u zatvorskoj ustanovi "treba pružiti briga, zaštita i sva potrebna individualna pomoć, socijalna, obrazovna, stručna, psihološka, medicinska i tjelesna, koja bi mogla biti potrebna s obzirom na dob, pol i karakter". U granicama postojećih prostornih mogućnosti, npr. u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu i Banjaluci, poštuje se princip odvajanja maloljetnika od punoljetnih osoba koji se nalaze u pritvoru.
 
IV - OBIM PRAVA U DOMAĆEM ZAKONODAVSTVU
 
U metodološkom pristupu problemu moguće je prava maloljetnika posmatrati iz tri ugla: a) prava maloljetnika kao prestupnika, b) prava maloljetnika kao žrtve, i c) prava maloljetnika kao svjedoka u krivičnim postupcima.
 
 
1/ Prava maloljetnika kao prestupnika
 
Navedeni Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima sadži niz vrlo preciznih odrdaba koje se odnose na fundamentalna prava maloljetnika. Radi jasnijeg uvida, korisno ih je pogledati u integralnoj verziji.  
 
Nediskriminacija:Prema maloljetnicima i mlađim punoljetnim licima u svim fazama postupka
postupa se na isti način bez obzira na: rasu, boju kože, pol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, status stečen rođenjem ili drugi status maloljetnika, njegovog roditelja, usvojioca ili staraoca, kao i druge oblike različitosti.
 

 

Minimalna prava maloljetnika u postupku: Maloljetniku pripadaju minimalna prava koja se poštuju u svim fazama krivičnog postupka i ona se odnose na pravo maloljetnika da mu se jasno kaže zbog čega se optužuje, da se smatra nevinim dok se ne dokaže suprotno, da se brani ćutanjem, da mu se priznanje ne iznuđuje silom, pravo na pravnu pomoć advokata, pravo na prisustvo roditelja ili staraoca, pravo na provođenje postupka „bez odlaganja“, pravo da unakrsno ispituje svjedoke suprotne stranke i pozove i sasluša vlastite svjedoke pod jednakim uslovima i pravo na djelotvoran pravni lijek.
 

 

Jezik i pismo: Ukoliko maloljetnik ne poznaje jezik i pismo na kom se vodi krivični postupak, sud mu određuje tumača. Razumljivost jezika podrazumijeva i upotrebu terminologije prilagođene uzrastu i stepenu razvijenosti djeteta.
 
Zaštita privatnosti: Pravo na privatnost maloljetnog učinioca krivičnog djela se poštuju u svim fazama postupka, tako da se u medijima neće objaviti ime i drugi podaci koji otkrivaju identitet maloljetnika.
 

 

Preusmjeravanje od redovnog postupka: Obaveza je tužioca za maloljetnike (u daljem tekstu: tužilac) i sudije za maloljetnike (u daljem tekstu: sudija) da, u skladu sa principima i pravilima propisanim zakonom i podzakonskim aktima, ne pribjegavaju vođenju formalnog krivičnog postupka, nego da slučaj maloljetnog učinioca krivičnog djela riješe primjenom vaspitnih preporuka.
 
Princip srazmjernosti: Potencirajući dobrobit maloljetnika koji se nalazi u sukobu sa zakonom, ovaj zakon propisuje mogućnost izbora i primjene zakonom predviđene sankcije i mjera koje su prilagođene ličnim svojstvima, sredini i prilikama u kojima maloljetnik živi i u srazmjeri sa okolnostima i težinom učinjenog krivičnog djela i uvažavanjem prava lica oštećenog krivičnim djelom.
 
Obazrivo postupanje: Pri preduzimanju radnji kojima je prisutan maloljetnik, a naročito pri njegovom ispitivanju, postupa se obazrivo, vodeći računa o zrelosti, drugim ličnim svojstvima i zaštiti privatnosti maloljetnika kako vođenje krivičnog postupka ne bi štetno uticalo na njegov fizički, mentalni i kognitivni razvoj.
(1)   Organi koji učestvuju u postupku upozorenjem ili udaljenjem na određeni period, spriječavaju svako nedisciplinovano ponašanje maloljetnika.
 

(2)   Ako maloljetnik i nakon upozorenja nastavi sa nedoličnim ponašanjem, sudija, odnosno predsjednik vijeća može odlučiti da se maloljetnik udalji iz sudnice za određeni vremenski period, a postupak se nastavlja u prisutnosti branioca. Nakon povratka maloljetnika u sudnicu, branilac ga obavještava o radnjama provedenim u njegovom odsustvu.

 

 

Obavezna odbrana: (1) Maloljetnik mora imati branioca prilikom prvog ispitivanja od strane tužioca ili ovlašćenog službenog lica, kao i tokom cijelog postupka.
 

(2) Maloljetnik ima branioca i onda kada ovlašćeno službeno lice izriče policijsko upozorenje iz člana 23. ovog zakona i kada tužilac uslovljava nepokretanje postupka prema maloljetniku ispunjenjem vaspitne preporuke iz člana 26. ovog zakona.

(3) Ako maloljetnik, njegov zakonski zastupnik ili srodnici maloljetnika ne uzmu branioca, o tome se obavještava sudija, koji na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica postavlja branioca po službenoj dužnosti.
 (4) Branilac iz stava 3. ovog člana mora imati posebna znanja.
 
Oslobađenje od dužnosti svjedočenja: (1) Niko ne može biti oslobođen dužnosti svjedočenja o okolnostima potrebnim za ocjenjivanje zrelosti maloljetnika, upoznavanje njegove ličnosti i prilika u kojima živi.
(2)Dužnosti svjedočenja oslobođeni su samo roditelj, staralac, usvojilac, vjerski službenik, odnosno ispovjednik i branilac.
(3)   Kada svjedoči socijalni radnik organa starateljstva, njegovo ispitivanje se ne može odnositi na okolnosti učinjenog djela o kojima je saznao ispitujući maloljetnika u postupku sačinjavanja socijalne anamneze iz člana 87. ovog zakona i drugih izvještaja po zahtjevu tužilaštva ili suda.
 
Isključenje javnosti: Kada se sudi maloljetniku, javnost je uvijek isključena.
(1)     Sudija može dopustiti da glavnog pretresu budu prisutna lica koja se bave zaštitom i vaspitanjem maloljetnika ili suzbijanjem prestupništva mladih, kao i naučni radnici.
 

(2)     U toku glavnog pretresa sudija može narediti da se, osim tužioca, branioca i predstavnika organa starateljstva, sa zasjedanja udalje sva ili pojedina lica.

(3)   Za vrijeme izvođenja pojedinih dokaza ili govora stranaka, sudija može narediti da se maloljetnik udalji sa zasjedanja, i to zbog mogućeg štetnog uticaja na njegovo vaspitanje. Ako je to važno za odbranu maloljetnika, branilac ga obavještava o sadržaju i toku postupka za vrijeme njegove odsutnosti.
 

 

Privremeni smještaj maloljetnika u toku postupka: (1) U toku postupka sudija može na prijedlog tužioca, branioca ili ako sam ocijeni da je to neophodno, donijeti rješenje o privremenom smještaju maloljetnika u skladu sa članom 94. ovog zakona, a može i ukinuti rješenje koje je o tome ranije doneseno.
 

(2)       Troškovi smještaja maloljetnika isplaćuju se iz budžetskih sredstava suda i čine sastavni dio troškova krivičnog postupka.

 

 

 

Programi postupanja: Izvršenje vaspitne mjere i kazne maloljetničkog zatvora zasniva se ne pojedinačnom programu postupanja sa maloljetnikom koji je prilagođen njegovoj ličnosti i u skladu je sa savremenim dostignućima nauke, pedagoške i penološke prakse.

(1)   Pojedinačni programi se izrađuju na osnovu cjelovitog sagledavanja zrelosti i drugih svojstava ličnosti maloljetnika, njegovog uzrasta, nivoa obrazovanja, ranijeg života maloljetnika i ponašanja u socijalnoj sredini, oblika poremećaja ponašanja, vrste krivičnog djela i okolnosti pod kojima je učinjeno.
(2)   Pojedinačnim programom posebno se utvrđuju: nivo zrelosti maloljetnika, druga svojstva njegove ličnosti, mogućnost uključenja u proces obrazovanja i radnog osposobljavanja, korišćenje i organizacija slobodnog vremena, rad sa roditeljem, usvojiocem ili staraocem maloljetnika i drugim članovima njegove porodice, kao i drugi oblici psihosocijalnog, pedagoškog i penološkog uticaja na maloljetnika.
 

 

Prava maloljetnika: (1) Maloljetnik prema kome se izvršava zavodska mjera ima prava na:
a)   dozvolu da nosi vlastitu odjeću ako je pogodna, a ako istu nema, ustanova je dužna da mu se obezbijedi: donji veš, sezonska odjeća i obuća primjerena lokalnim vremenskim uslovima. Pogodnom odjećom se smatra i odjeća koja nije degradirajuća ili ponižavajuća i koja ne predstavlja rizik za bezbjednost,
 

b) ishranu koja je dijetetski, higijenski i zdravstveno prilagođena njegovom uzrastu, koja ga održava u dobrom zdravlju i snazi i omogućava mu normalan psihofizički razvoj,

v) najmanje tri obroka dnevno čija je ukupna vrijednost najmanje 16.000 džula,
 

g) boravak izvan zatvorenih prostorija u ustanovi u slobodno vrijeme i na svježem vazduhu u trajanju najmanje tri časa dnevno,

 

d) učestvovanje u organizovanim kulturnim, sportskim i drugim prikladnim aktivnostima izvan ustanove,

đ) obezbijeđene uslova za bavljenje fizičkom rekreacijom i sportom,
e) pohađanje nastave izvan ustanove ako u toj ustanovi nije organizovana nastava određenog smjera ili obrazovanja i ako to opravdavaju dosadašnji uspjesi u vaspitanju i školovanju maloljetnika, pod uslovom da to ne šteti izvršenju vaspitne mjere,
ž) neograničen prijem paketa čija se težina i dopuštena sadržina određuju aktom o kućnom redu,
z) primanje poštu i po sopstvenom izboru komuniciranje u pisanoj formi ili telefonom najmanje dva puta sedmično,
i)primanje informacija praćenjem štampe i drugih publikacija, radio i televizijskog programa, igranog filma, pristupom biblioteci, internetu ili na drugi prihvatljiv način koji promoviše dobrobit maloljetnika,
j)posjete jednom nedjeljno roditelja, usvojilaca, staralaca, bračnog druga, lica sa kojim je zasnovao vanbračnu zajednicu, usvojenika, djece i ostalih srodnika u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena srodstva,
 

k) boravak sa bračnim drugom ili licem sa kojim je zasnovao vanbračnu zajednicu jednom mjesečno do tri časa nasamo u za tu svrhu određenoj prostoriji u okviru ustanove,

l)  posjete dva puta mjesečno i drugih lica koja ne ometaju izvršenje vaspitne mjere, s tim da zabranu posjete ovih lica može da izrekne rukovodilac ustanove koji će rješenjem dati obrazloženje za donošenje takve odluke,
lj) posjete predstavnika vladinih i nevladinih organizacija, institucija i drugih koji su zainteresovani za pružanje pomoći maloljetniku u obliku obrazovanja, zapošljavanja ili smještaja u svrhu pripreme za povratak u zajednicu,
 

m)        rad prema svojim mogućnostima u ustanovi saglasno obavezama u pohađanju nastave. Za maloljetnika koji ne pohađa nastavu, radno vrijeme traje u skladu sa opštim propisima. Maloljetnik se van radnog vremena može radno angažovati najviše dva časa dnevno na održavanju čistoće i drugim tekućim poslovima ustanove,

 

n) naknadu za rad i novčane nagrade za posebne uspjehe u radu, čije najniže i najviše iznose određuje rukovodilac ustanove za izvršenje zavodskih sankcija, kao i pravo da polovinom naknade i nagrade slobodno raspolaže, a ostatak mu se stavlja na štednju, s tim da mu, izuzetno, rukovodilac ustanove može odobriti korišćenje cijele naknade. Ni u kom slučaju interes maloljetnika i njegov rad ne smiju biti podređeni ciljevima ostvarivanja profita ustanove ili nekog trećeg,

nj) dnevni i nedeljni odmor u skladu sa opštim propisima,
o) godišnji odmor u trajanju od 18 do 30 dana, a koji se koristi izvan ustanove ili u okviru ustanove, s tim da o dužini, načinu i mjestu korišćenja odlučuje rukovodilac ustanove na prijedlog vaspitača,
p) zdravstvenu zaštitu izvan ustanove, ako ustanova ne može da pruži odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Vrijeme provedeno na liječenju u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u trajanje vaspitne mjere,
r) obavještavanje porodice maloljetnika o zdravstvenom stanju maloljetnika, a ako maloljetnik umre u roku od šest mjeseci od otpuštanja, da izvrše uvid u izvještaje provedene istrage,
s) obavještavanje u najkraćem mogućem roku o smrti, ozbiljnoj bolesti ili povredi bilo kog člana uže porodice i da se obezbijedi posjeta članu porodice ili prisustvo sahrani i
t) pravo, ako želi, da učestvuje u vjerskoj službi i u vezi s tim da posjeduje i zadrži potrebne vjerske knjige i predmete za vjeroispovijedanje, kao i pravo da odbije sve oblike učešća u vjerskim i religioznim službama i obrazovanju.
 
 

Pogodnosti: Maloljetniku koji se dobro vlada i zalaže na radu rukovodilac ustanove vaspitno-popravnog doma može dodijeliti slijedeće pogodnosti:

a) prošireno pravo na prijem posjeta,
b) slobodne izlaske iz doma u grad,
v) posjete sportskim, kulturnim i drugim prikladnim događajima izvan vaspitno-popravnog doma,
g) posjete porodici, srodnicima ili drugim bliskim licima za vrijeme vikenda i praznika i
d) dodatna odsustva iz ustanove vaspitno-popravnog doma do 15 dana.
(1)   Prošireno pravo na prijem posjeta podrazumijeva i češće posjete lica iz člana 151. stav 1. tačka l) ovog zakona.
(2)   Rukovodilac ustanove u skladu s posebnim pravilnikom može maloljetniku dodijeliti i druge pogodnosti koje povoljno utiču na izvršenje vaspitne mjere.
 
2/ Prava maloljetnika kao žrtve
 
Krivični procesni zakoni u BiH sadrži posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata. Suština ove posebne regulative odnosi se na oštećenog: „ oštećenog nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Nijedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije seksualno iskustvo , ponašanje ili seksualnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvatljiv.“ (član 264. stav 1. ZKP BiH)
 
Pošto su seksualni delikti protiv maloljetnih osoba česti i najosjetljiviji krivični slučajevi, ovu odredbu je trebalo posebno razraditi u smislu prethodne edukacije oštećenih maloljetnica, pa čak i sudskog vijeća. Advokati će po pravilu učiniti sve da se sudsko vijeće na neki način upozna sa prethodnim iskustvom oštećene. U jednom sudskom slučaju (Janjić) prvo pitanje odbrane odnosilo se na ranije seksualno iskustvo oštećene.
 
Procesni zakoni ne sadrže posebne odredbe o oštećenim maloljetnicima u postupcima koji se vode protiv punoljetnih izvršilaca krivičnih djela. Ovo je najveći nedostatak domaćeg procesnog zakonodavstva.
 
3/ Maloljetnici kao svjedoci u krivičnim postupcima
 
Član 83. ZKP BiH: „Ne može se saslušati kao svjedok maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti. ZKP RS i ZKP F BIH sadrži identične odredbe (član 146. u ZKP RS i član 96. ZKP F BiH). Problem praktične prirode nastaje u trenutku kada treba donijeti odluku o sposobnosti maloljetnika da shvati značenje upozorenja da ne mora svjedočiti. Kako se otvara problem u praksi? Prvo, sud dobija prijedlog stranaka (tužioca ili odbrane) da se maloljetnik sasluša u svojstvu svjedoka. Prijedlog obično ne prati objašnjenje zašto se smatra da maloljetnik može svjedočiti. Čak i ako takvo obrazloženje postoji, postavlja se pitanje da li ono može sudu biti doboljno za donošenje odluke. Sudija bi prije odluke o prijedlogu trebao zatražiti od predlagača (tužioca ili odbrane) da obrazloži prijedlog i podnese dokaze o sposobnosti maloljetnika. Tužilac će obično postaviti pitanje kojim dokazima treba ove činjenice dokazivati. Čini se da to po pravili trebaju biti mišljenja odgovarajućih psihologa i socijalnog radnika.
 
Sam postupak utvrđivanja svojstava maloljetnika podrazumijeva određene procedure. Maloljetnik se poziva, sa njim se obavlja razgovor, suočava se sa pominjanjem suda i izgledima za svjedočenje. U tom trenutku maloljetnik prvi put stvara percepciju o sudu     
i vidi sebe u sudu. To za njega može biti uznemirujuće i frustrirajuće. O tome procesni zakoni ne sadrže posebne odredbe, a čini se da bi o bilo neophodno.
 
V - KLJUČNI PROBLEMI
 
Dva ključna problema nisu privukla dovoljno pažnje u veoma obuhvatnim diskusijama koje su vođene oko reforme maloljetničkog zakonodavstva. To su: 1) Problem viktimizacije maloljetnika u predkrivičnim i krivičnim postupcima, i 2) Problem obeštećenja maloljetnih žrtava u krivičnim postupcima koji se vode protiv punoljetnih lica.
 
1) Maloljetni izvršilac krivičnog djela se u praksi prvo suočava sa policijom koja, po pravilu, prva saznaje za prestup maloljetnika i koja ima obavezu prikupljanja dokaza i otkrivanja saizvršilaca i saučesnika. Boravak u policiji je prva frustrirajuća okolnost za maloljetznika. Nakon policije dolaze inspektori koji obavljaju prve razgovore sa maloljetnikom. Nakon inspektora pojavljuje se tužilac, a nakon tužioca sudija za maloljetnike. To stalno susretanje sa novim ljudima u vezi iste priče vjerovatno nosi psihičke traume koje rezultiraju problematičnim stanjima.
 
Sudnica sama po sebi za maloljetnika je nepoželjno iskustvo. Svijest maloljetnika vezuje sudnicu za veliki zločin i mjesto gdje se kažnjavaju počinioci krivičnih djela. Zbog toga, sudnica ne bi trebala biti mjesto za razmatranje maloljetničkog prestupništva. Takođe, sudija nije ličnost koja ima potrebne kvalifikacije i sposobnosti da se bavi maloljetničkim prestupništvom. U trenutnoj organizaciji krivičnog pravosuđa možda samo nekoliko velikih sudova ima sudije koji se bave isključivo maloljetnicima. U takvoj striktnoj podjeli sudija se može posvetiti potrebnoj edukaciji iz oblasti maloljetničkog kriminala, ali ukoliko on u toku dana sudi i punoljetnim počiniocima krivičnih djela i postupa kao sudija za maloljetnike on će funkcionisati kao podvojena ličnost. To ne pruža dovoljne garancije da će maloljetnik imati odgovarajući tretman u sudnici.
 
Čini se da se maloljetnicima u najvećem broju slučajeva ne bi trebao baviti sud nego neki drugi državni organ u kome će se naći stručnjaci za porodicu, obrazovanje i prestupništvo. Taj organ bi trebao imati nezavisan i specijalan status, te u svom nazivu sadržavati suštinu problematike koju društvo tretira i ciljeve koji se žele postići procedurama protiv maloljetnika.  Ovo bi bio radikalan izlaz iz sistema za koji smo već konstatovali da nije odgovarajući. Dakle, treba razmišljati o radikalnoj reformi koja neće ići u pravcu posebnih sudova za maloljetnike nego u pravcu potpunog odvajanja maloljetničkog predstupništva od sudova.
 
Međutim, za jedan manji broj teških krivičnih djela, koje prema statistikama maloljetnici vrše (ubistva), sud bi i dalje trebao ostati nadležan upravo iz razloga generalne prevencije.
 
2) Generalno gledano, oštećeni u krivičnim postupcima ne uživaju neophodan stepen zaštite. Oštećeni ima pravo da u krivičnom postupku postavi odštetni zahtjev, ali u praksi nikada neće biti obeštećen u krivičnom postupku nego će ga sud uputiti da svoj odštetni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku. Tako će oštećeni uzalud provoditi vrijeme sjedeći u sudnici dok se utvrđuje krivica. Za njega muke nastaju kada dobije osuđujuću presudu jer tada mora da podnosi posebnu tužbu i u parničnom postupku dokazuje osnovanost svog odštetnog zahtjeva i visinu štete. To je za oštećenog dodatna frustracija koju će doživjeti kao dodatno kažnjavanje. Prije svega, oštećeni će biti suočen sa troškovima sastava tužbe, zastupanja i troškovima plaćanja takse na tužbu i presudu. To su troškovi koji su demotivirajući. U praksi se jedno pravo pretvorilo u golo pravo. Sud je kroz praksu sebi dodijelio samo obavezu kažnjavanja a obeštećenje žrtve gurnuo u drugi plan.
 
Potpuno ista sudbina čeka maloljetnu žrtvu u krivičnom postupku. To se mora promijeniti. Maloljetnik koji je žrtva u krivičnom postupku mora biti potpuno obeštećen u krivičnom postupku i to mora biti propisano kao obaveza suda i stranaka u postupku. Na ovom pravu se treba insistirati u budućim razgovorima o novom maloljetničkom zakonodavstvu.
 
U „slučaju Janjić“, koji se vodio pred Sudom BiH, sud je djelimično usvojio odštetni zahtjev maloljetnice i dosudio joj na ime neimovinske štete iznos od 5.000 KM. Sud je odluku obrazložio na sljedeći način:
 
O visini štete ovaj sud nije izvodio dokaze polazeći od činjenice da bi izvođenje ovih dokaza u krivičnom postupku, u fazi glavnog pretresa, moglo biti shvaćeno kao prejudiciranje krivične odluke suda i od strane odbrane protumačeno kao pristrasnost suda. Takođe, sud je imao u vidu i činjenicu da bi izvođenje ovih dokaza doprinijelo i odugovlačenju krivičnog postupka.
 
Sud je odlučio da oštećenoj A.K. na ime pretrpljene nematerijalne štete dosudi paušalni iznos od 5.000 KM, kao vid djelimične satisfakcije, koji će joj pomoći da prevaziđe osjećaj žrtve i ublaži posljedice koje trpi kao žrtva izvršenja krivičnog djela. Sud smatra duboko pravičnim i opravdanim da se u konkretnom slučaju oštećena bar djelimično obešteti. I simboličan iznos obeštećenja oštećenoj će pomoći da vidi pravdu i omogućiti joj da pokrene i vodi parnični postupak za potpuno obeštećenje.
 
 

Osnov za djelimično dosuđenje štete bez izvođenja dokaza u pogledu visine sud nalazi i u sistemu građanskog prava. Naime, zakonodavac je u Zakonu o praničnom postupku u BiH sudiji dao moć da po slobodnoj ocjeni odluči o visini štete ako se ona ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama (član 94.). Ova moć ima svoje uporište u načelu pravde. U krivičnom procesnom zakonodavstvu ovo pravo ima još dublji smisao jer se obeštećenjem žrtve krivičnog djela uspostavlja princip društvene pravde. Sa sociološkog stanovišta princip obeštećenja žrtve bi trebao imati istu važnost kao i princip kažnjavanja kao vid društvene reakcije na kriminogenu djelatnost. Naime, svrha suđenja ne smije ostati samo na represiji prema počiniocu krivičnog djela nego mora težiti potpunom uspostavljanju  stanja koje je narušeno krivičnim djelom.”  

 
Pravo maloljetne žrtve na obeštećenje u krivičnom postupku je izraz društvene pravde i treba biti njeno fundamentalno pravo Bez ovog prava sva ostala prava gube na značaju.


[1] Standardna minimalna pravila UN-a za maloljetničko pravosuđe (u daljem tekstu Pekinška pravila): pravilo 5.1
[2] Tuzla, oktobar 2003 godine:Trening iz oblasti maloljetničkog prestupništva-prezentacija Nikhil Roj
[3] Bosna i Hercegovina je ratifikovala Evropsku Konvenciju o ljudskim pravima i slobodama 2002. godine i time je ona postala pravno obavezujući međunarodni ugovor.
[4] Član 5(1)d Evropske Konvencije o ljudskim pravima predviđa mogućnost pritvaranja maloljetnika na osnovu naloga-sudskig ili ne, te da se maloljetnik stavi pod nadzor kombinovan sa ograničenjem slobode; npr.prisilni boravak u popravnoj instituciji ili klinici. Većina pravnih sistema dozvoljava takva ograničenja slobode u interesu maloljetnika, čak i onda kada nije pod sumnjom da je učinitelj bilo kojeg krivičnog djela. U takvom slučaju razumna sumnja se odnosi na predpostavku da je razvoj ili zdravlje maloljetnika ugroženo,npr. u slučaju ovisnosti droge, prostitucije, ili da je on maltretiran. Po stavu 4. člana 5, međutim, ti maloljetnici kao i njihovi pravni zastupnici takođe imaju pravo pokrenuti sudski postupak da bi se razmotrila zakonitost ograničenja slobode.
[5] Prava lica lišenih slobode: Vidi član 5. član 10. i član 340. stav 1..ZKP BiH; član 5 , član 10. i član 346. stav 1. ZKP RS; član 5.član 10 i član 340. stav 1.
     ZKP Distrikta B; član 5. i član 11. član 361. stav 1 ZKP FbiH. O drugim zagarantovanim pravima pogledati glavu I državnog Zakona o krivičnom
     postupku, entitetske zakone i ZKP Distrikta Brčko.
[6] Nadležnost za određivanje pritvora i određivanje pritvora prema maloljetniku: Vidi član 134. st.5. i član 358..ZKP BiH; član 191.st.5 član 364. ZKP RS;
     član 134. st. 5 i član 358. ZKP Distrikta B; član 148. stav 5 i član 379. ZKP FBiH;

 

You are here: Home